Luka je moje maleno sunce vedrog osmijeha i nebesko plavih očiju. Anđeosko lice okružuju nježne i nestašne plave kovrče koje putuju svaka u svome smjeru. Malen je to momak, ali ipak spretan i brz.
Nestašne nožice putuju po samo njima poznatom putu, a kad naiđe na nešto što ne smije dirati, prćasti nosić se nabora i male usne otkriju široke zubiće. Bucmaste ručice, iako malene, već su spretne u detaljnom istraživanju svega što ih okružuje. Veseo, drag, nježan, nestašan i uvijek nasmijan, svima ispunjava vrijeme svojom znatiželjom. Kada mu se spava, dođe pored mene i uzme svoju plavu dekicu pa kaže: „Teta, aja, aja."
Mama, tata, teta, didi, aja, papa i opa riječi su i slogovi koje u zadnje vrijeme stalno ponavlja. Hrabar je i uporan. Voli se ljutiti kad mu nešto nije po volji i počne uzvikivati: „Ne, ne, jo, jo", ali isto tako će me nagraditi neodoljivim smiješkom kada mu dopustim da bude po njegovom. Ponekad mi nešto objašnjava i priča, ali ja ga ne mogu razumjeti. Najviše ga razveseli kada prođe automobil. Odmah počne dozivati: „Iiiiii, brm, brm".
Moj nećak Luka je naša malena nestašna radost koja se svakim danom mijenja i raste te otkriva nešto novo i zanimljivo. Pravi je užitak sudjelovati u njegovu odrastanju.
Dora Kovačić, 7. r